Jovan Divjak, general Armije Bosne i Hercegovine u penziji, rekao je kako "s pravom očekuje da Haški tribunal, zbog onoga što se dešavalo na prostorima Bosne i Hercegovine u periodu od 1992. do 1995. godine, osudi bivšeg predsjednika Srpske demokratske stranke i RS-a Radovana Karadžića".  

"Naravno, očekujem to, s pravom, i to je moje mišljenje. Ono što je pozitivno u odnosu na Karadžića jeste da je proširena prvobitna sumnja, optužba, i da to više nije Srebrenica, nego je to i Zvornik, Prijedor, to je Ključ, Sanski Most, gde su počinjeni zločini. Znači, očekujem tu odgovornost zbog onog što se desilo, na šta je ukazivao i Tadeusz Mazowiecki, specijalni izvjestilac UN-a o stanju ljudskih prava na prostorima bivše Jugoslavije, kojem je krajem prošle sedmice bilo posvećeno veče gde je bio prikazan jedan dokumentarni film, a to je da je učinjen zločin genocida u toku rata 1992-1995. godine", naveo je Divjak u razgovoru za Anadoliju.

General Divjak kaže kako se, nasreću, Radovanu Karadžiću nije ostvarila prijetnja, odnosno ideja izrečena krajem 1991. godine u sali Skupštine Bosne i Hercegovine "da će to biti autostrada smrti, da će nestati jedan narod".

"To je ono kada govorim o Karadžiću. Međutim, nažalost, on je imao partnere o nekakvoj viziji BiH i Jugoslavije. Nije bio sam, ali jednog momenta iz te politike koja se provodila na prostorima bivše Jugoslavije, politike koju su s jedne strane vodili Karadžić i Slobodan Milošević, a s druge strane Franjo Tuđman, mislim da je on pomalo izleteo iz toga. Vodio je onu politiku koja je išla zaista na njegovu ideju da Sarajevo treba uzeti za sedam dana, a Bosnu i Hercegovinu za mesec dana. U julu 1992. JNA, sa vojskom RS-a i onom u Hrvatskoj, kontrolisala je oko 60 posto teritorije BiH", navodi Divjak.

Ističe da u toj globalnoj ratnoj situaciji na prostoru bivše Jugoslavije, kada su pokušali Karadžića da uvedu malo u odnose i poštovanje odluka, a "činili su to tada iz Beograda", on je, veli Divjak, odbijao Vance-Owenov plan, ali i druge sporazume i planove.

Upozorenje na genocid

"Tako da je jednog momenta iskočio iz te vizije kako treba da bude stanje na prostoru Jugoslavije. Niko drugi nije posebno uticao na njega. Samo iznosim primer da je čak i Ratko Mladić koji će, naravno, i sam zasluženo dobiti kaznu zbog onog što je radio, jednog momenta rekao: 'Ako mislite to tako da uradite, ovo će biti genocid.' Dakle, upozorio je. Mladić je to već negde 1992. rekao. Mislim da su to dosta bile i individualne želje, vizije, da jedan narod u BiH, eto, može da postavi pod svoju komandu one druge i da ne prihvate ponude Evropske zajednice, ponude Organizacije Ujedinjenih nacija. A, inače, sve rezolucije koje su tokom rata 1992-1995. godine bile, nikada nisu rekle da je to agresija. Uvek su govorili o sukobu strana", navodi general Divjak.

Smatra da, nažalost, i bh. strana "nije dovoljno ubedljivo, argumentovano istupila u svojoj žalbi protiv Srbije u Hagu, tako da je ona propala".

"Žalba je propala iz prostog razloga zato što su proces vodili amateri. Vi pratite tu situaciju i znate, najneshvatljivije je da mi nikakvog živog svedoka nismo imali tada. Sveli smo se na papire i, naravno, propali. Kada govorim vezano za Karadžića, za Mladića i o stanju na prostoru bivše Jugoslavije, neshvatljivo mi je - zato što kao opet nije bilo dovoljno argumenata - da generali Ante Gotovina i Momčilo Perišić budu oslobođeni, a oni su nosioci onoga što se dešavalo i u agresiji na Bosnu i Hercegovinu. U genocidu na BiH učestvovao je Perišić. A, i ono što je Gotovina uradio u Hrvatskoj, ali i delom u BiH je vidljivo", govori Divjak.

Međutim, smatra kako "moramo biti zadovoljni". Kaže, pročitao je i da je Serge Brammertz, glavni tužilac Haškog tribunala, veoma zadovoljan te da je naveo kako su uspjeli da se najodgovorniji za ratove na prostoru bivše Jugoslavije nađu u Den Haagu i da će doživjeti ono što zaslužuju.

Smatra da se ni nakon presude Radovanu Karadžiću neće ništa značajno promijeniti jer je to već "prežvakana" priča, što se pokazalo i u prethodnih petnaest godina presuđivanja, i u vezi sa Srebrenicom, Prijedorom i drugim mjestima gdje se desio zločin.

Bez promjena

"Promena neće biti iz prostog razloga što kada neko odsluži svoj ratni zatvor - slobodan je. Vezujem to i za Biljanu Plavšić koja je govorila o tome da treba jedan narod, odnosno kao Bošnjaci nisu svoji, autohtoni. Isto kako je gospodin (Alija) Izetbegović za svoga kolegu (Momčila Krajišnika) rekao da će se sa njim jako lako dogovoriti, kada mu je Richard Holbrooke predlagao da se ukine SDS. On, Krajišnik, je sada slobodan. Znači, nešto do sada nije uredu što se tiče Haga. Nisu do kraja odlučili da ti ljudi posle odsluženog svoga roka ne mogu da se angažuju u politici, da se ne mogu držati u društvenim aktivnostima. Svedoci smo da, kada je Dario Kordić došao, da su ga dočekali zvaničnici HDZ-a BiH, da su ga sačekali iz religijskih i verskih institucija. Odluka o Karadžiću će biti nešto kao eksplozija, a to će trajati nekoliko dana i onda ćemo jednostavno nastojati da živimo u onoj situaciji kakva nam je nametnuta iz Haga. A to prihvatamo", kaže Divjak.

Na Balkanu zadugo neće doći do istine, ni govora, ali ni pravde, kazao Divjak [Izvor: Anadolija]

Na monitoru računara generala Jovana Divjaka nalaze podaci o vojnicima, ubijenim i nestalim, po pripadnosti vojnoj formaciji. Navodi se tu da je ukupno stradalo 57.523 vojnika, među njima 30.633 pripadnika Armije BiH, 20.626 pripadnika Jugoslavenske narodne armije i Vojske RS-a, 5.719 pripadnika Hrvatske vojske (HVO) i 545 pripadnika takozvane Autonomne pokrajine Zapadna Bosna.

General Divjak naglašava kako je važno govoriti o svim žrtvama stradalim u svim ratovima, jer "ne radi se samo o žrtvi jednog naroda".

"U nekakvim procenama stoji da je među 100.000 koji su poginuli u ratu, odnosno ubijeni, da je 67.000 Bošnjaka, 28.000 Srba i 7.000-8.000 Hrvata. Međutim, neće doći ni do kakvih promena nakon presude Karadžiću, jer to pokazuje ovo što se do sada dešavalo. Krajišnik se vratio, formira svoju stranku. Krajišnik je čitavog rata imao svoju pumpu na Palama i ništa se nije dešavalo ni u ono vreme dok je on ležao zasluženo u Hagu. Ne mislim da će bilo koja strana biti zadovoljna presudom Karadžiću, jer nije sada problem samo rata u BiH, nego je problem danas odnosa", smatra Divjak.

Podsjeća da srpski parlamentarci u BiH ne priznaju genocid, da Beograd nikada nije rekao da se desio genocid u Srebrenici i ono što je najgore - ideja Vlade Velike Britanije da se Vijeću sigurnosti ponudi Rezolucija o genocidu u Srebrenici, pri čemu je Rusija jednostavno digla ruku i uložila veto - srpski nacionalisti su trijumfirali kao kada Srbija pobijedi u vaterpolu ili košarci. Naravno, s ove strane, kaže Divjak, "bosanski Srbi to podržavaju".

Promjena stava

"Stoga, bez obzira na to kakva kazna bude bilo kome - Mladiću, Karadžiću - neće ništa promeniti, jer je razmišljanje o tome da se samo prema Srbima vodi postupak, a i Bošnjaci ovih dana, kada se vode postupci protiv njih trojice, govore da se ne mogu izjednačavati žrtve i krvnici. Stvorena je takva atmosfera na prostoru Balkana da zadugo neće doći do istine, ni govora, ali ni pravde. Mislim na istinu i pravdu koja se rešava i putem Haga i kod nas ovde. Neće doći ni do pomirenja. Dugo će to sve trajati. U tom kontekstu, kamo sreće da je svaka strana u okviru svojih nadležnosti sprovodila postupke protiv onoga što se dešavalo, a dešavali su se i u Armiji BiH zločini, kod Srba se zna, a i kod Hrvata je bilo zločina. Niko nije preduzimao mere da ne dođe u poziciju da sada, posle 20 godina, organizuje proces u Hagu, nego da bude proces u BiH. Ne vidim da će se nešto bitno promeniti, čak će se jedno vreme zaoštriti odnosi tvrdeći da je to međunarodna zavera prema Jugoslaviji i Srbima", kaže Divjak.

General smatra kako se u tom kontekstu u nekom narednom periodu treba baviti obrazovanjem i to u oblatima historije, književnosti, geografije...

"Uzmimo primer geografije, podela. U RS-u, oni su svoju geografiju vezali za Srbiju. Ne govori se o BiH, oni svoje planine, reke vežu za Srbiju. Primer kroz istoriju pokazuje da u Istočnom Sarajevu, u RS-u, deca uče da je bio građanski rat u BiH i da su Bošnjaci sprečavali slobodu izbora srpskom narodu, ali na stranici i po onom što oni govore, pišu o agresiji NATO-a na Beograd i prikazuju se slike rušenja. Dok to bude, ne vidim da će bilo kakva sudska presuda doprineti pomirenju. Jer, kada govorimo o obrazovanju, istoriji, moramo iskustvo drugih zemalja primeniti. Pre pet godina Francuska i Nemačka su došle do zajedničkog udžbenika gde su našli ono što ih vezuje, ne razdvaja, kako bi toj mladoj generaciji objasnili šta se dešavalo i u Prvom i u Drugom svetskom ratu. Dok toga ne bude kod nas, dok ne budemo imali zajedničku istoriju u Hrvatskoj, Srbiji i BiH, mislim da neće biti ni imputa za mlade ljude da vole BiH onakvu kakvu je mi ovde volimo", rekao je u razgovoru za Anadoliju Jovan Divjak, general Armije BiH u penziji. 

Izvor: Agencije

Intervju haškog optuženika Radovana Karadžića, koji je dao za Balkansku istraživačku mrežu (BIRN), pokazuje da je on nedorastao političar koji kao da nije shvatio što mu se i zbog čega stavlja na teret, izjavila je u srijedu Nataša Kandić, koordinatorica REKOM-a.

Koordinatorica Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim povredama ljudskih prava počinjenim na teritoriju nekadašnje Jugoslavije u izjavi za Tanjug ističe da Karadžić, dan uoči izricanja presude u Den Haagu, pokazuje da nije političar velikog kalibra već "sitna ljudska priroda koja gleda da ušićari za sebe".

"U više od 15 predmeta genocid je dokazan. Radnje izvršenja genocida su dokazane i u tim svim predmetima Radovan Karadžić dominira kao glavna figura u tom zajedničkom zločinačkom poduhvatu. Nema uopšte prostora da se raspravlja o tome da ga neki drugi sud ne bi osudio ili da nema dokaza za neku osuđujuću presudu", smatra Kandić.

'Svjesno minimaliziranje žrtava'

Komentirajući intervju, u kojem Karadžić kaže da ga nijedan razuman sud ne bi osudio i u kojem ne poriče zločin u Srebrenici, ali poriče opseg i pozadinu onoga što se dogodilo, Kandić smatra da je zastrašujuće to što Karadžić tvrdi da presude za ratne zločine počinjene na teritoriju nekadašnje SFRJ "sprečavaju miran i plodonosan život zajednica".

"On osuđujuće presude i na hiljade dokaza i slika dečaka, mladih muškaraca sa povezom na očima, sve dovodi u drugi kontekst i kaže da to pokazivanje slika i izvođenje dokaza, da je to protiv pomirenja. On smatra da sudovi ne treba da se time bave, već da će bi jednog dana, kada dođe vreme, o ratnim zločinima trebalo da raspravljaju i Srbi i muslimani. On za osuđujuće presude za genocid i ostale zločine smatra da miniraju pomirenje i plodonosan život zajednica", naglasila je Kandić.

Kada je riječ o genocidu u Srebrenici, Kandić ukazuje na činjenicu da Karadžić uopće ne koristi termin "genocid", već kaže da su se "tamo dogodile loše stvari".

"On svesno minimizira i svodi žrtve na nekoliko stotina i kaže da sve što se dogodilo, da su tamo neki ubijeni sahranjeni sa povezom preko očiju, a po njemu to ne može biti genocid. On kaže da je to nekoliko stotina ubijenih sa povezom, nasuprot 3.400 srpskih žrtava za koje ne znamo ni kako ih je izračunao", rekla je Kandić.

Dodala je kako od Haškog tribunala očekuje da postupi u skladu s dokazima, kako će biti dokazana Karadžićeva odgovornost u svim udruženim zajedničkim zločinačkim poduhvatima koji mu se stavljaju na teret, ali ne i genocid.

Stid budućih generacija

"Najvažnije je to što će presuda biti doneta, što jednom za uvek zatvara prostor za bilo kakvu reviziju istorije. Ne kao u slučaju Miloševića, gde mi sada imamo razne pokušaje revizije, imamo novo tumačenje uloge Miloševića. U ovom slučaju, kada je u pitanju Karadžić, sve je jasno, nema menjanja istorije, utvrđene su činjenice i izvršenje genocida i to ostaje zauvek", istaknula je Kandić.

Kako je zaključila, netko će tu presudu prihvatiti, netko neće, ali doći će generacije, kao što su i u Njemačkoj došle, koje će postaviti pitanje i stidjeti se današnjih političara i njihovog reagiranja na presudu.

Karadžić je u intervjuu za BIRN priznao da je u Srebrenici bilo zločina, ali, kako je rekao, ne u opsegu kako se to predstavlja, dok je pred sutrašnje izricanje presude u Den Haagu rekao da njega nijedan razuman sud ne bi osudio. 

Izvor: Agencije

Optužnica protiv Radovana Karadžića obuhvata i zločine u logoru Sušica u Vlasenici. Kroz taj logor od juna do septembra 1992. prošlo je blizu 8.000 bošnjačkih zarobljenika s područja istočne Bosne, javlja reporterka Al Jazeere Arduana Pribinja.

Među njima i nekadašnja košarkaška zvijezda Jugoslavije Edin Salaharević.

Košarkaški klub Sloboda Dita u martu 1992. godine je u Tuzli odigrao finalnu utakmicu juniorskog prvenstva Jugoslavije. I pobijedio. Za igrača utakmice proglašen je 18-godišnji Edin Salaharević. Tom talentiranom igraču stručnjaci širom Jugoslavije prognozirali su blistavu karijeru.

Edinov brat, Nedim Salaharević, rekao je: "Bila je puna dvorana i jedna fenomenalna atmosfera. Bili smo ponosni."

To je bila Edinova posljednja utakmica. Šest mjeseci poslije, u rodnoj Vlasenici ispred logora Sušica, nekadašnje komšije i prijatelji razdvojili su porodicu Salaharević. Nedim i njegova majka protjerani su u Tuzlu.

"Ja sam ga zagrlio da nas ne razdvoje, ali baš su nas razdvojili oni koji nam nisu iz kuće izlazili", kazao je Nedim Salaharević.

Posmrtni ostaci

Blizu dvorane u kojoj je njegov tim izborio šampionsku titulu, identificirani su Edinovi posmrtni ostaci - nekompletni i rasuti po cijeloj masovnoj grobnici nedaleko od Vlasenice.

Specijalista sudske medicine Vedad Tuco je rekao: "Ono što je još u velikoj mjeri otežalo čitav proces sudsko-medicinske ekspertize je njihovo naknadno spaljivanje. Oni su spaljeni prekrivanjem velikih količina isječenog drveća tako da su neka tijela bila potpuno i ugljenisana."

"Na mostu u Vlasenici je razdvojena porodica Salaharević. Edin i njegov otac su odvedeni u logor Sušica. Prema podacima Saveza logoraša, kroz taj logor je prošlo blizu 8.000 bošnjačkih zarobljenika s područja cijele istočne Bosne", javlja Pribinja. 

Ni Edin ni njegov otac Muhamed Sušicu nisu preživjeli. Sakib Dautović jeste. Kaže da ga je spasilo prebacivanje u logor Batković u Bijeljini, ali da će slike mučenja zatvorenika u Sušici pamtiti dok je živ.

"Nema čim ih nisu udarali. I držalicama od sikire, i pendrecima, i lancima", prisjeća se Dautović.

Oni koji nisu odvedeni u Sušicu, držani su u kućnom pritvoru, kaže Hava, Sakibova supruga. Iz domova su ljudi odvođeni na likvidacije. Najprije su birani ugledni i obrazovani Bošnjaci, mlade i obrazovane djevojke, kaže ona.

Hava Dautović je kazala: "I odvedene su u nepoznatom pravcu. Eto. Negdje su neke našli, jedne i nisu našli. Ko zna hoće li se i naći."

Presude za zločine

Za zločine u Vlasenici i Sušici izrečene su tri presude. Goranu Viškoviću i Predragu Bastahu suđeno je pred Sudom BiH. Zapovjedniku logora Draganu Nikoliću suđeno je u Hagu.

Osuđeni ratni zločinac Dragan Nikolić je tada rekao: "Ja se zbog svega toga iskreno kajem."

Nakon priznanja, Nikolić je osuđen na 20 godina, ali je zbog dobrog vladanja u zatvoru ostao osam. 

Iako je to u sudnici obećavao, u Vlasenicu se nije vratio. Nije se vratio ni najveći broj Bošnjaka koji su prije rata tu živjeli.

Prema popisu iz 1991. bilo ih je 18.000, danas manje od 3.000. Od 2.643 ubijena Vlaseničana identificirano je i ukopano blizu 1.200. Ostali se i dalje vode kao nestali.

Edin Salaharević ukopan je na šehidskom mezarju na brdu iznad Vlasenice, odakle se pruža pogled na grad bez kojeg, kaže njegova porodica, nije mogao.

Izvor: Al Jazeera

Piše: Ćamil Duraković

Skoro svi moji vršnjaci koji su u julu 1995. godine imali 15 ili 16 godina otprilike imaju sličnu priču. Iskreno, većina njih, na žalost, nema je uopšte jer je njihova priča završena njihovim svirepim ubistvom u genocidu.

Najteža mi je i danas činjenica da su skoro svi muškarci iz mog razreda (I elektro-tehničke "ratne"škole) ubijeni. 

Moja sreća ili pak nesreća je da sam u julu bio sam. Roditelji i braća su su bili uglavnom rasuti. Otac, majka i srednji brat su zbog velike gladi 1993. godine iz grada otišli na rodno selo mojih roditelja kako bi mogli sijati, da bi smo svi imali od čega živjeti.

Najstariji brat je 1993. godine teško ranjen i helikopterima UN- a je prebačen u Tuzlu.

Moj život od 1993. do 1995. je bio nesnošljivo težak. Prvo samoća, zatim glad, hrana bez soli, šećera a za druge želje jednog dječaka u tim godinama da ne govorim.

Kao šesnaestogodišnji dječak koji je od 1993-1995 godine živio sam i tako naučio dosta toga neuobičajenog za moje vršnjake, i u julu 1995. sam sam donosio odluke. 

Proboj do Tuzle

Najvažnija odluka koju sam donio bila je umjesto da, kao većina mojih vršnjaka, odem u Potočare u bazu UN- a pa, kao da sam znao šta će biti tj. da će oni svi biti pobijeni, otišao sam u koloni koja će se pješice šumom probijati do Tuzle. 

Gore pomenuh na moju sreću ili pak nesreću bio sam sam u julu 1995. godine iz razloga što sam vidio mnogo onih koji su ostajali u šumi uz svoje najmilije (očeve, sinove i braću) kada bi bili ranjeni ili iscrpljeni od gladi i žeđi i zbog toga često bi svi bili pobijeni i oni ranjeni i oni sposobni koji su ostajali zbog ranjenih.

Samo uz Božiju pomoć i pomoć hrabrih ljudi koji su tako iscrpljeni i primitivno naoružani, pokušavali da osiguraju kretanje deset kilometara duge kolone, uspio sam živ doći na slobodnu teritoriju Tuzle.

Mama iz Žepe sa ostalim civilima dolazi u Zenicu. Otac i brat su uhvaćeni i završavaju po logorima u Srbiji (Mitrovo Polje i Šljivovica).

Najstariji brat i ja se prvi put nakon dvije godine spajamo u Živinicama, tačnije u izbjegličkom kampu u Višći.

Mjesec dana nakon toga i mama dolazi iz Zenice kod mene i brata. Šest mjeseci poslije, iz logora otac i brat odlaze u SAD. Krajem 1996. mama brat i ja, u statusu izbjeglica, idemo u SAD i spajamo se sa ocem i bratom.

Ovo je kratko ispričana sudbina moje porodice i mene.

Podsvjesna obaveza

U Americi, iako jako lijepa zemlja, nisam mogao dugo, nakon završene srednje škole i fakulteta 2005. godine vraćam se u Srebrenicu,  gdje želim da provedem ostatak svog života. Zašto? Vjerujte, nekada sam sebi ne mogu da objasnim. Postoji nešto jače od mene, ono je duboko urezano u meni.  Kada malo bolje razmislim mislim da je to podsvjesna "obaveza" da svoj život do kraja živim u Srebrenici.

Život koji je mogao prestati u julu 1995. Kao većina mojih vršnjaka mogao sam biti ubijen i da danas budem u Memorijalnom centru kao moji rođaci i školski drugovi. Ima i gore, da moj skelet  još uvijek bude u tami neke od masovnih grobnica širom Podrinja.

Ali eto, Bog je imao razlog da nisam. Možda zato da dan nakon presude zločincu Karadžiću pišem o šutnji 8.372... bijela nišana koji su glasniji od bilo kakve presude. 

Dan nakon izricanja presude Radovanu Karadžiću sam u Srebrenici. Zaustavljam se u Potočarima na putu prema kući. Mir. Tišina.  Bijeli nišani, njih više od 8.000 nijemo šute i svjedoče o genocidu počinjenom jula 1995. godine. Sve je isto i nakon 24. marta. Nijemi svjedoci, u ovoj dolini u kojoj se smrt i dalje osjeti za vratom, jer sve duše nisu našle svoj smiraj, ne znaju za presudu koju smo čekali dvadeset i jednu godinu. 

Jer, ustvari, ne treba nikakva haška presuda da bi dokazala da je počinjen najveći ratni zločin nakon Drugog svjetskog rata. Nijemi svjedoci Srebrenice su tu da kažu. Njihova šutnja glasnija je od bilo kakve presude. Njihova šutnja boli.

Prava ima, ali pravde baš i ne

Ipak, taj papir iz Haga, kojim je najviše rangiranom političaru ratne garniture entiteta Republika Srpska dokazano da je kriv za genocid historijska je, iako nikada ne može biti pravedna za nas preživjele.

Prava ima, ali pravde u pravom smislu riječi nema. I s time se moramo pomiriti, iako teška srca.

No, presuda Karadžiću, uz onu Krstiću, kojom je opečaćen dodatno genocid u Srebrenici obavezuje nas da Memorijalni centar Potočari nikada ne smije prepustiti zaboravu.

Posebno mi preživjeli Srebreničani. Mi smo najodgovorniji među Bošnjacima, da za nekoliko godina ova dolina nijemih svjedoka ne postane samo “obično” mezarje na kojem će se 11. jula obaviti vjerski obred. 

Potočari moraju i bit će ako Bog da, mjesto na kojem će buduće generacije učiti historiju. Ne samo bosanskohercegovačku, već svjetsku. Haškom presudom Radovan Karadžić je žigosan kao političar koji je kriv za počinjeni genocid i kao takav ući će u sve historijske udžbenike svijeta, pravne priručnike iz kojih će se učiti o procesima u kojima se dokazuje genocid, u sve enciklopedije svijeta.

Ne obavezuju nas na čuvanje Potočara od zaborava samo buduće generacije, već i 8.372 ubijena Podrinjca. Nikada ih ne smijemo ostaviti same i da onda neko drugi brine o njima, a ne mi preživjeli koji smo smogli snage i nakon svih golgota vratili se da živimo u svome gradu. 

Potočari su država BiH

Potočari nisu samo dio jedne lokalne zajednice. Potočari su DRŽAVA BiH. Bošnjaci to nikada ne smiju zaboraviti.

Mi Srebreničani nećemo. Jer ne idemo nigdje sa svoga kućnog praga. Nećemo nikada ostaviti 8.372 bijela nišana nekom drugom.

Iako je, ne našom voljom, opština u entitetu Republika Srpska, ona je prvo naša, nas Srebreničana, a Potočari su amanet svih Bošnjaka. Odgovorni smo svi zajedno i pred Bogom i pred ljudima. Moramo shvatiti da Srebrenicu ne smijemo izgubiti. Moramo shvatiti da samo ujedinjeni možemo uspjeti da sačuvamo Potočare od zaborava.

Dozvolimo li da nakon 21 godinu od počinjenog genocida izgubimo Srebrenicu, bit će to drugo ubijanje naše braće, očeva, amidža…komšija. Ima li iko od nas prava da počini taj zločin?

Izvor: Al Jazeera

Srpski član Predsjedništva BiH Mladen Ivanić izjavio je da nikada neće dozvoliti reviziju presude u tužbi BiH protiv Srbije, prenijeli su banjalučki mediji.

"Od eventualne revizije tužbe BiH protiv Srbije ne može i neće biti ništa, jer za takvu proceduru treba da bude donesena odluka Predsjedništva BiH, a ja kao srpski član Predsjedništva BiH neću za to glasati i apsolutno je nemoguće da se takva odluka donese mimo moje volje", poručio je Ivanić.

On je naveo da bi teorijski moglo da se desi da bude preglasan na sjednici glasovima druga dva člana Predsjedništva BiH, ali u tom slučaju Ivanić kaže da bi pokrenuo vitalni nacionalni interes i zatražio zasijedanje Narodne skupštine Republike Srpske, od koje će, uvjeren je, dobiti bezrezervnu podršku, čime bi opet odluka Predsjedništva BiH donesena preglasavanjem bila onemogućena.

Predsjedavajući Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović najavio je jučer da će, ako bude novih elemenata, a na osnovu prvostepena presude izrečene Radovanu Karadžiću, BiH pokrenuti reviziju postupka po tužbi protiv Srbije.

On je novinarima u Sarajevu rekao da se presuda pažljivo analizira, i da će, ako bude novih elemenata, otvoriti pitanje revizije presude u tužbi BiH protiv Srbije.

Čović ne vjeruje u reviziju

Istovremeno, hrvatski član Predsjedništva BiH Dragan Čović izjavio je kako ne vjeruje da presuda Karadžiću donosi pretpostavke za reviziju presude Međunarodnim sudom pravde po tužbi BiH protiv Srbije.

Ocijenio je kako je loše to što se svaka presuda politizira, a posebice se to odnosi na one koje donosi Haški sud.

Međunarodni sud pravde je u februaru 2007. godine kao neutemeljenu odbacio tužbu BiH protiv SR Jugoslavije, odnosno Srbije za agresiju i genocid.

Tom je presudom ujedno ostavljena mogućnost BiH da u roku od 10 godina pokrene postupak njezine revizije ukoliko u tom razdoblju prikupi i podnese nove dokaze kojima bi poduplala svoju tužbu.

Rok za pokretanje postupka revizije istječe u februaru 2017. godine.

Izvor: Al Jazeera i agencije

Haški tribunal u četvrtak izriče presudu optuženom za ratne zločine Vojislavu Šešelju. Optužnica se sastoji od devet tačaka.

U tri se tereti za zločine protiv čovječnosti: progoni na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi, deportacije i prisilno premještanje.

Šest tačaka optužnice Šešelja tereti za kršenje zakona i običaja ratovanja: ubistvo, mučenje i okrutno postupanje, bezobzirno razaranje i pljačka javne ili privatne imovine.

Tužilaštvo u optužnici navodi da je ovo Šešelj počinio kao dio udruženog zločinačkog poduhvata čiji je cilj bio da se većina Hrvata, Bošnjaka i ostalo nesrpsko stanovništvo ukloni sa dijela teritorija Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Vojvodine.

Slučaj troje radikala

Osim Šešelja, kao dijelove udruženog zločinačkog poduhvata, optužnica navodi i Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića, generale Jugoslovenske Narodne Armije i Vojske Republike Srpske.

Srbija je obavijestila Haški tribunal da se još čeka odluka nadležnog suda o zahtjevu za izručenje tri člana Srpske radikalne stranke, koje je haško tužilaštvo optužilo za nepoštivanje suda.

Haško tužilaštvo podiglo je 30. oktobra 2012. optužnicu protiv Petra Jojića, Vjerice Radete i Jova Ostojića, kojom ih tereti da su utjecali na svjedoke i ometali pravdu u postupku protiv Šešelja.

Međutim, objavljena je tek 1. decembra 2015, uz obrazloženje da se to čini zato što zvanični Beograd nije optužene uhapsio, iako je Tribunalov nalog za hapšenje dobio u januaru godinu dana ranije.

Izvor: Al Jazeera

Haški tribunal u četvrtak izriče presudu optuženom za ratne zločine Vojislavu Šešelju. Suđenje Šešelju je najduže suđenje pred Haškim tribunalom.

Šešelj je u Haškom pritvoru od 2003. godine. U međuvremenu tri puta mu je suđeno za nepoštivanje suda, štrajkovao je glađu, a suđenje je prekidano i na zahtjev tužilaštva zbog ugrožene sigurnosti svjedoka u postupku.

Čim je optužnica protiv njega postala javna, Vojislav Šešelj je ispunio svoje ranije dato obećanje da će se predati Haškom Tribunalu. Hiljade ljudi ispratilo ga je sa beogradskog aerodroma.

"Kad se avion pojavio na aerodromu glavnog grada Holandije, Amsterdama, uspostavljen je onaj koridor povezan sa izlazom iz aviona i odjednom posada je rekla da aerodromska policija insistira da ja prvi izađem. Ja sam mislio da je to zbog zvaničnih počasti, da me tamo čeka počasna garda, da će se intonirati himne", kazao je Šešelj.

Izjave kojima je ismijavao sud bile su česte tokom suđenja. Ustvari, Šešelj se nije libio ni da otvoreno vrijeđa sud.

Tokom suđenja, na poziv suca da ustane, Šešelj je odgovorio: "Ja vama da ustanem? Pa vi niste normalni. Vi ste belosvetski ološ. Kako ja vama mogu da ustanem? Ja sam četnički vojvoda."

Nepoštivanje suda

Šešelju je tri puta suđeno za nepoštivanje suda. Sva tri puta je osuđen i to na 15, 18 i 24 mjeseca zatvora. Ukupno četiri godine i devet mjeseci.

Suđenje je počelo 27. novembra 2006. bez prisustva optuženog koji je, u međuvremenu, stupio u štrajk glađu jer mu je sudsko vijeće nametnulo branitelja. U decembru iste godine, Vijeće će donijeti odluku da se Šešelju dozvoli da se sam brani, te da se poništava početak suđenja, u kojem je Tužilaštvo iznijelo uvodnu riječ.

Suđenje je ponovo počelo 7. novembra 2007. Nakon izlaganja dokaza Tužilaštva, Šešelj je tražio da ga vijeće oslobodi takozvanom međupresudom, jer je smatrao da tužilaštvo nije dokazalo nijednu tačku optužnice. Zahtjev je odbijen.

Da bi uopće iznio dokaze odbrane, Šešelj je tražio 1,3 miliona eura za troškove pravnog tima i da Haški tribunal omogući izdavanje njegovih knjiga na francuskom i engleskom jeziku. Zahtjev je odbijen, tako da u ovom suđenju nije bilo dokaznog postupka odbrane, a sam Šešelj je ranije apelirao na sud da ga osudi na što strožiju kaznu.

"Moj život više nije važan. Živa je ideologija i živeće stotinama godina posle moje smrti. A vidite, da bi jedna ideologija bila tako jaka i moćna, njen autor mora pokazati spremnost da strada za tu ideologiju, i ja sam zahvalan Haškom tribunalu što mi je pružio mogućnost da stradam za tu svoju ideologiju. Ja izražavam žaljenje što oni koji su pisali Statut nisu predvideli smrtnu kaznu. Pa da ponosno, dostojanstveno, uspravno, kao moj prijatelj Saddam Hussein, takvom kaznom, takvom smrću, zapečatim svoju ideologiju. Ideologija bi postala besmrtna", kazao je Šešelj.

Diskvalifikacija Harhoffa

Izricanje presude prvobitno je bilo zakazano za 30. oktobar 2013. godine. No, Šešelj je uputio zahtjev za diskvalifikaciju člana vijeća, suca Frederika Harhoffa, zbog navodne pristrasnosti. Povod za to je bilo objavljivanje Harhoffove privatne korespondencije.

Posebno vijeće izuzelo je Harhoffa, što je stvorilo vakuum u ovom slučaju. Izricanje presude moralo je biti odgođeno, a novoimenovanom sudcu bilo je potrebno vrijeme da se upozna sa predmetom.

Šešelj je zbog zdravstvenih razloga pušten na slobodu 6. novembra 2014. Nije pristao na uvjete puštanja, ali je ipak prebačen u Srbiju na privremenu slobodu. Vijeće nije tražilo garancije od Vlade Srbije.

Nakon što se optuženi odbio vratiti u haški pritvor prije izricanja presude, Sudsko vijeće nije insistiralo da bude prisutan u Hagu pri samom izricanju presude. Umjesto toga, ponudilo mu je da proces prati videolinkom.

Izvor: Al Jazeera

Oslobađajuća presuda Šešelju po svih devet tačaka optužnice: progon, ubistvo kao kršenje zakona i običaja ratovanja, mučenje, okrutno postupanje, deportacija, nehumana djela, bezobzirno razaranje gradova, pustošenje, uništavanje vjerskih i obrazovnih objekata, pljačka javne ili privatne imovine.

U Beogradu je Jelena Glušac.

Oslobađajuća presuda Šešelju po svih devet tačaka optužnice: progon, ubistvo kao kršenje zakona i običaja ratovanja, mučenje, okrutno postupanje, deportacija, nehumana djela, bezobzirno razaranje gradova, pustošenje, uništavanje vjerskih i obrazovnih objekata, pljačka javne ili privatne imovine.

Naš gost u Hagu je Saša Obradović, pravni zastupnik Vlade Srbije.

Vojslav Šešelj, nakon što je saznao da je slobodan čovjek nakon presuda Haškog tribunala, kazao je kako su sudije u njegovom slučaju pokazali „profesionalizam, čast i obraz“, te dodao kako ga je sud ipak trebao „makar malo pecnuti“.

Šešelj je na konferenciji za novinare u prostorijama SRS-a, nedugo poslije izricanja presude u Haškom tribunalu, rekao da je od početka znao da mu nijedan zločin ne mogu dokazati.

"Posle me više, kad sam pobedio, nije ni interesovala izrečena presuda, prođoh bez kazne a možda sam mogao bar malo da dobijem, da ne besne ovoliko srpski neprijatelji i van Srbije i u Srbiji", rekao je Šešelj.

„Ovog puta, posle tolikih procesa koji su kažnjeni drakonskim kaznama, pokazalo se dvoje časnih sudija koji su pokazali da su profesionalizam čast i obraz iznad svakog pritiska i doneli jedinu moguću presudu“, poručio je Šešelj.

On je izrazio žaljenje što njegovi, kako je naveo, bliski prijatelji, Milan Martić, Zdravko Tolimir, Radovan Karadžić i mnogi drugi „nisu imali u sudskom veću časne i poštene sudije“, navodeći kako bi i oni u tom slučaju bili oslobođeni.

Bez promjene stava

Istakao je kako, nakon presude, da se njegov stav prema sudu „nije se ni za dlaku promijenio“.

„Iskreno, kada sam završio posao nije me interesovala presuda. Prođoh bez kazne, ali samo mogao makar malo da dobijem, da me pecne.“

Sud je jutros izrekao oslobađajuću presudu Šešelju po svih devet tačaka optužnice: progon kao zločin protiv čovječnosti, ubistvo kao kršenje zakona i običaja rata, mučenje kao kršenje zakona i običaja rata, okrutno postupanje kao kršenje zakona i običaja rata, deportacija kao zločin protiv čovječnosti, nehumana djela i prisilno premještanje zločin protiv čovječnosti, bezobzirno razaranje grada kao kršenje zakona i običaja rata, uništavanje ili hotimično oštećivanje vjerskih i obrazovnih kao kršenje zakona i običaja rata, pljačkanje javne i privatne imovine kao kršenje zakona i običaja rata.

Na pitanje novinara da li će sad ideja „Velike Srbije“ umrijeti, obzirom na to kako je u sudskom postupku rekao da što bude veća kazna to će ideja biti jača, Šešelj je odgovorio kako je to logično pitanje, ali da je ideja „Velike Srbije“ snažna i bez njega.

„Svojim političkim angažovanjem delićem sam doprineo toj ideji, ali ona je besmrtna“, rekao je.

Upitan da li će tužiti Haški tribunal za odštetu, odgovorio je kako je potrebno sačekati da se vidi da li će tužilaštvo podnijeti žalbu i podsjetio kako je još 2012. podnio odštetni zahtjev, kojim od tribunala zahtjeva 12 miliona eura.

Kako je dodao, taj zahtjev bi sad mogao biti povećan na 14 miliona eura kako bi nadoknadio „psihičku patnju“ dok je četiri godine čekao presudu i strepio od nje.

Izvor: Al Jazeera i agencije

Oslobađajuća presuda Šešelju po svih devet tačaka optužnice: progon, ubistvo kao kršenje zakona i običaja ratovanja, mučenje, okrutno postupanje, deportacija, nehumana djela, bezobzirno razaranje gradova, pustošenje, uništavanje vjerskih i obrazovnih objekata, pljačka javne ili privatne imovine. 

Oslobađajuća presuda Šešelju po svih devet tačaka optužnice: progon, ubistvo kao kršenje zakona i običaja ratovanja, mučenje, okrutno postupanje, deportacija, nehumana djela, bezobzirno razaranje gradova, pustošenje, uništavanje vjerskih i obrazovnih objekata, pljačka javne ili privatne imovine. 

Oslobađajuća presuda Šešelju po svih devet tačaka optužnice: progon, ubistvo kao kršenje zakona i običaja ratovanja, mučenje, okrutno postupanje, deportacija, nehumana djela, bezobzirno razaranje gradova, pustošenje, uništavanje vjerskih i obrazovnih objekata, pljačka javne ili privatne imovine. 

Oslobađajuća presuda Šešelju po svih devet tačaka optužnice: progon, ubistvo kao kršenje zakona i običaja ratovanja, mučenje, okrutno postupanje, deportacija, nehumana djela, bezobzirno razaranje gradova, pustošenje, uništavanje vjerskih i obrazovnih objekata, pljačka javne ili privatne imovine. 

Predsjednik Srpske radikalne stranke, Vojislav Šešelj, oslobođen je po svim tačkama optužnice. Sud u Hagu je donio odluku da nije kriv za progon, ubistvo kao kršenje zakona i običaja ratovanja, okrutno postupanje, deportaciju, nehumana djela, pustošenje, uništavanje vjerskih i obrazovnih objekata, pljačku javne ili privatne imovine. Vojislav Šešelj nije prisustvovao izricanju presude u Hagu.

Izricanje presude pratio je Ivan Čorkalo.

Predsjednik Srpske radikalne stranke, Vojislav Šešelj, oslobođen je po svim tačkama optužnice. Sud u Hagu je donio odluku da nije kriv za progon, ubistvo kao kršenje zakona i običaja ratovanja, okrutno postupanje, deportaciju, nehumana djela, pustošenje, uništavanje vjerskih i obrazovnih objekata, pljačku javne ili privatne imovine. Vojislav Šešelj nije prisustvovao izricanju presude u Hagu.

U sarajevskom studiju je historičar Husnija Kamberović. 

Piše: Boško Jakšić

Trinaest godina je haškom sudu bilo potrebno da presudi radikalnom srpskom nacionalisti Vojislavu Šešelju, a kada ga je oslobodio odgovornosti po svih devet tačaka optužnice, doneo je odluku koja je očekivano polarizovala čitav region po kome je četnički vojvoda promovisao svoju ideju velike Srbije.

Šešeljeva Radikalna stranka i nacionalistička Srbija slave “heroja” koji je obećao da će poraziti međunarodni tribunal kome se dobrovoljno predao pošto je prethodno najavio „krvavo proleće u Srbiji“, koje se i ostvarilo marta 2003. kada je ubijen prvi srpski demokratski premijer Zoran Đinđić. Rusi likuju. Potpredsednik ruske vlade Dmitrij Rogozin odmah je lideru Srpske radikalne stranke čestitao oslobađajuću presudu.

Ostali su duboko zabrinuti šta se to događa sa pravdom kada je oslobođen čovek čija je nacionalistička ideologija ugrađena u temelje ratova po bivšoj Jugoslaviji. “Druga Srbija” podseća da je Šešelj bio i ostao paradigma politike koje se stidi svaki razuman i pristojan čovek u Srbiji, da je imao ogroman doprinos u regrutovanju dobrovoljačkih paravojnih četničkih formacija, planiranju prisilnog osvajanja teritorija u Istočnoj i Zapadnoj Slavoniji i BiH, prisilnom zatvaranju nesrba u logore gde su mučeni i ubijani.

Region je masovno zgrožen i šokiran presudom koja rehabilituje najgori srpski nacionalizam iz vremena Slobodana Miloševića. U tom kontekstu, presuda nesumnjivo zabada nož u leđa procesima regionalnog pomirenja – što je haški tribunal morao da zna.

Od početka procesa govorilo se da će sud u Hagu imati problem da dokaže ličnu Šešeljevu odgovornost za zločine počinjene nad Hrvatima i Muslimanima u Hrvatskoj, Vojvodini i BiH u periodu 1991-93. Optužnica je bila konfuzna, iako je mnogima bilo jasno da je vojvoda podsticao na rat. “Tamo sam pobio sva lažna svedočenja i raskrinkao sva falsifikovana dokumenta”, izjavio je Šešelj posle izricanja presude kojoj nije prisustvovao.

Verbalnom deliktu se ne sudi. Ispostavlja se da nema presude rečima. To je kao kada bi ideologe nacizma oslobodili odgovornosti, jer nema dokaza da su lično učestvovali u istrebljenju Jevreja.

Poraz pravde

Posmatrano sa tog stanovišta, presuda jeste Šešeljeva pobeda, ali je ona istovremeno poraz svetske pravde. Bez obzira na činjenicu da je haški optuženik Šešelj godinama držan bez optužnice i da proces nije bio pokretan u skladu sa međunarodnim pravom.

Sud koji je Šešelj često vređao na najvulgarniji način oslobodio je promotera progona nacionalnih manjina iz Srbije, BiH i Hrvatske, protagonistu politike koja je dovela do toga da Srbi i Hrvatskoj izgube krov nad glavom, da budu upropaštene stotine hiljada ljudskih života u BiH i Srbiji. Rekao bih da je sve ovo sramno.

Zašto je Hag oslobodio Šešelja koji je veličao svoju “besmrtnu ideologiju”, priželjkujući da podeli sudbinu svog nekadašnjeg prijatelja i velikodušnog finansijera, Saddama Husseina? Možda zato što je pokušao da kompenzuje greške sopstvene procedure? Ili zato što je politizovan sud procenio da posle 40 godina izrečenih lideru bosanskih Srba Rradovanu Karadžiću treba pokazati da tribunal nije “antisrpska” institucija, kao što veruje značajan broj Srba koji ne mogu da se pomire da se u Hagu pre svega sudilo poraženoj strani u ratovima – Srbima?

Haški tribunal se obrukao. Oslobodio je čoveka koji je tokom svoje uvodne reči na procesu uzeo na sebe težak zadatak da sudskom veću objasni da na teritoriji bivše SFRJ živi nekoliko vrsta Srba: Srbi pravoslavci, Srbi katolici, Srbi protestanti, Srbi muhamedanci, Srbi Mojsijeve vere, čak i Srbi ateisti. Tu novu Veliku Srbiju Šešelj je iz nekog razloga video bez Slovenaca i bez Albanaca – koje je valjda trebalo proterati preko Prokletija.

Posle godina nedopustivog podizanja optužnice, profesora dr. Šešelja su pustili na kućno lečenje u Beogradu novembra 2014, što je pokrenulo nastanak teorije zavere po kojoj su se u Hagu uplašili da im vojvoda ne umre u zatvoru i tako se pridruži podužem spisku preminulih zatvorenika Srba koji predvodi Slobodan Milošević. Mnogi Srbi su i danas uvereni da “nije slučajno” da samo jedan od haških pokojnika nije bio Srbin.

Teorija se naslanjala na uverenje da je Tribunal “antisrpski”. To tog zaključka dolazili su poredeći brojke uhapšenih i osuđenih Srba sa Hrvatima, Bošnjacima i Kosovarima.

Poražena strana

Brojke su im išle na ruku. Jedino su zaboravili da je Srbija u Hagu poražena strana.

Kada je Šešelj pušten, sledila je nova, gotovo opšteprihvaćena teorija belosvetske zavere koja je govorila da je haški sud četničkog vojvodu Šešelja pustio zapravo da – sruši vladu Aleksandra Vučića. Neki beogradski mediji pod kontrolom premijera danima su objašnjavali da iza odluke Raspravnog veća haškog tribunala stoje Amerikanci koji su nezadovoljni bliskošću koju zvanični Beograd pokazuje prema Vladimiru Putinu. Šešelju je teorija dodelila mesto izvođača pobune – što je sve bilo na granici apsurda imajući u vidu da su Šešelj i njegovi radikali otvoreno protiv približavanja Srbije Evropskoj uniji, a za čvrst zagrljaj sa Majčicom Rusijom.

Šešelj se u Beogradu gotovo čudesno izlečio od “teške (haške) bolesti” i ubrzo nastavio sa svojim radioaktivnim aktivnostima kako bi povratio barem deo radikalske političke moći koja je zagubljena tokom njegovog tamnovanja u Hagu. Oslanjajući se na visoku inteligenciju, četničku retoriku, marketinški talenat, zadivljujuću memoriju, drskost, bahatost i primitivnost, znao je da ne odustajanjem od ideje Velike Srbije alarmira čitav region. Ritualno je palio zastave NATO, EU ili Hrvatske i pretio da će politički sahraniti svoje nekadašnje radikalske đake koje je proglasio za “eurounijate”.

Pri tom se posebno obrušavao na srpskog predsednika Tomislava Nikolića, kuma kome je svojevremeno dodelio čin četničkog vojvode, dok je pažljivo zaobilazio drugog kuma, premijera Vučića, koji je pre evropske transformacije, boreći se „za pravo na drugačije mišljenje“, natpise u beogradskom bulevaru ubijenog demokratskog premijera Zorana Đinđića prelepljivao imenom generala Ratka Mladića. Svojevrsni pakt o nenapadanju sa Vučićem, najuticajnijim političkim liderom Srbije, omogućio je da Šešelj postane uzoran građanin Vučićevog poretka.

Kada je Žalbeno veće Haškog tribunala usvojilo žalbu tužilaštva na Šešeljevo privremeno puštanje na slobodu, naredivši njegov povratak u pritvor, došlo je do talasa nezadovoljstva kod srpskih političara “patriotske provinijencije”. Danima su se utrkivali kako da pronađu bolje poređenje za kvalifikovanje takve „nemoralne odluke“ Haga.

Iako bi u nekoj drugoj državi Šešelj imao problema sa organima gonjenja zbog stvari mnogo banalnijih od onih kojima se bavio Hag, vlasti ga nisu hapsile. “Prošlo je vreme kada su ljudi kao vreće sa poštom trpani i slani u Hag bez poštovanja bilo kakve zakonske regulative”, izjavljivao je srpski ministar pravde zaboravljajući da Šešelja niko nije hapsio niti ga je trpao u džak sa poštom, niti slao u Hag.

Burne reakcije

Odsustvo reakcije Vlade na Šešeljeve ispade dovelo je do burnih reakcija u regionu, gde je ostalo živo sećanje na zločinačku ratnu aktivnost radikala i njihovog lidera. Dok su u Hagu poverovali da će se lider radikala posvetiti hemoterapiji, on je intenzivirao svoju političku aktivnost. Organizovao je mitinge, uključio se u javnu ceremoniju dovršavanja decenijskog procesa rehabilitacije četničkog komandanta iz Drugog svetskog rata Draže Mihailovića. Nova, opasna promocija nacionalizma dovela je do porasta popularnosti radikala koji su, prema poslednjim istraživanjima uoči vanrednih izbora u Srbiji 24. aprila na dobrom putu da se vrate u Parlament.

Dok se čeka šta će na ovu presudu reći Žalbeno veće, moguće je konstatovati da je Šešelj oslobođen po tačkama optužnice Haškog suda, ali nikada ne može biti, kao ni jedna druga presuda ovog suda koja je izazvala kontroverze, aboliran za svoju ratnu politiku.

Kada je 2008. od radikala napravljena danas vladajuća Srpska napredna stranka, njen prvi predsednik, vojvoda Tomislav Nikolić, sadašnji predsednik Srbije, rekao je da SNS ne odustaje od ideje velike Srbije, ali da za nju tada nije bilo vreme. Bojim se da to vreme dolazi, a odgovornost za to ima i organ Ujedinjenih nacija poznatiji pod imenom Haški tribunal.

Možda je haška presuda poklon premijeru Vučiću kako bi smanjio unutrašnje tenzije, ali sudije su svojom odlukom nesumnjivo pomogle da se ultranacionalista Šešelj, “kao slobodan čovek” – kako je rekao predsedavajući sudija – na velika vrata vrati u srpsku i politiku regiona. Sve ovo je veliki poraz tužilaca UN.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Tužilaštvo Bosne i Hercegovine odredilo je kućni pritvor Miodragu Mitrašinoviću zvanom Mijo (1960.), koji se nalazio u Crnoj Gori, optuženom za učestvovanje u ratnom zločinu u Štrpcima 1993.

Mitrašinović je stupio u kontakt s Tužilaštvom BiH i odazvao se pozivu za ispitivanje, saopšteno je iz Tužilaštva.

Tužilac Posebnog odjela za ratne zločine podigao je optužnicu protiv Mitrašinovića, koja ga tereti za učestvovanje u zločinu nad 20 putnika, otetih iz voza Beograd-Bar u mjestu Štrpci kod Višegrada, 27.02.1993. koji su nakon toga mučeni i zlostavljani u selu Prelovo.

Putnici su ubijeni na obali rijeke Drine, a do danas su pronađeni posmrtni ostaci četiri žrtve.

Optužen za mučenje i ubistva

Ubijeni su civili, uglavnom Bošnjaci, državljani Srbije i Crne Gore iz Prijepolja, Bijelog Polja, Brodareva, Priboja, Podgorice, Bara i drugih mjesta, jedna osoba hrvatske nacionalnosti iz Beograda, kao i jedan neidentificirani putnik afro-azijskog porijekla.

„Optuženi se tereti da je zajedno sa pripadnicima vojne formacije 'Osvetnici' i Višegradske brigade VRS, sudjelovao u otmici putnika, njihovom transportu za Višegrad, kao i kasnijem mučenju i ubojstvu žrtava“, navodi se u saopštenju Tužilaštva BiH.

Miodrag Mitrašinović, jedanaesti je optuženi u BiH za ovaj zločin, jer je ranije podignuta optužnica protiv 10 osoba, u predmetu Luka Dragičević i dr. Protiv pet osumnjičenih osoba, postupak se vodi pred pravosuđem Republike Srbije.

„Tužiteljstvo BiH nastavlja aktivnosti na pronalasku i procesuiranju osumnjičenih za ratne zločine, koji se nalaze u inozemstvu kao i zemljama regiona, u okviru borbe protiv nekažnjivosti ratnih zločina i u tom procesu surađuje sa partnerskim institucijama više zemalja“, navodi se u saopštenju.

Izvor: Al Jazeera

Apelacioni sud u Beogradu povećao je za dvije godine kaznu bivšem pripadniku Vojske Republike Srpske Miroslavu Gvozdenu, zvanom Mićan, te ga pravosnažno osudio na 12 godina zbog ratnog zločina - ubistva tri civila i pokušaju ubistva jednog na teritoriji bosanskohercegovačke općine Sanski Most u decembru 1992. godine.

Ovom odlukom, objavljenom na internetskoj stranici Suda, usvojena je žalba Tužilaštva za ratne zločine i preinačena prvostepena presuda, kojom je Gvozden bio osuđen na 10 godina zatvora u septembru prošle godine, prenosi agencija Tanjug.

Apelacioni sud je u obrazloženju odluke o kazni naveo kako je žalbom tužitelja osnovano ukazano da prvostepeni sud nije dao adekvatan značaj utvrđenoj otežavajućoj okolnosti za Gvozdena.

Ubistvo oca pred djetetom

Ta otežavajuća okolnost je njegovo učestvovanje u ubistvu tri civila i pokušaju ubistva jednog civila, "kao ni činjenici da je izrazio pojačanu upornost i bezobzirnost koje su naročito izražene prilikom lišavanja života M.T. pred njegovim sinom, tada detetom".

Gvozden je osuđen jer je, zajedno s rođakom Milom Gvozdenom, koji još nije dostupan pravosudnim organima, iz osvete zbog ubistva brata ubio šest i ranio jednog civila u mjestima Tomašica i Sasina u općini Sanski Most.

Beogradsko Tužilaštvo za ratne zločine je preuzelo ovaj predmet od Kantonalnog suda u Bihaću.

U presudi se navodi kako je Miroslav Gvozden, nakon sahrane rođaka ubijenog na ratištu, ubio tri osobe u njihovom dvorištu, dok su njegov rođak Milo Gvozden i druge osobe ubile još tri i ranile jednu osobu, a Miroslav Gvozden je učestvovao u ovom zločinu.

Izvor: Agencije

Piše: Fahrudin Smailović

Žalbeni sud u Parizu u srijedu je donio odluku da se Radomir Šušnjar, osumnjičeni za spaljivanje živih ljudi u Višegradu, isporuči pravosuđu Bosne i Hercegovine.

Šušnjaru će se u BiH suditi za ratne zločine protiv civilnog stanovništva na području Višegrada.

Tokom izricanja odluke u pariškom sudu došlo je do incidenta u kojem su Šušnjar i njegove bližnji verbalno napali predstavnike Udruženja "Žena – žrtva rata".

Predsjednica Udruženja Bakira Hasečić je za Al Jazeeru rekla da Šušnjar i njegov advokat očigledno nisu očekivali ovakvu odluku suda, ali da je ona odgovorila na njihove uvrede.

"Dala sam mu do znanja da više nikada neće biti 1992. i 1995. i nadam se da će se on uskoro naći na sudu BiH", kazala je Hasečić dodajući kako smatra da je pravo na žalbu koje optuženi ima samo formalnost i da neće spriječiti izručenje.

'Velika satisfakcija'

Hasečić je naglasila da su žrtve zločina odluku suda doživjele kao jednu veliku satisfakciju.

Podsjetila je da se udruženje već duže vrijeme borilo da locira Šušnjara i da su od prvog lišavanja slobode pratili suđenja i davali izjave.

Radomir Šušnjar je uhapšen u Parizu 4. aprila 2014. godine, otkada traje procedura u vezi s njegovom identifikacijom, s obzirom na to da je tamo živio pod drugim imenom, te ekstradicije.

Šušnjar se tereti da je tokom proljeća 1992. bio jedan od sudionika masovnog ubistva bošnjačkih civila u Višegradu i to pretežito žena, djece i staraca.

Pripadnici tadašnjih paravojnih jedinica bosanskih Srba, u kojima je bio i Šušnjar, u junu 1992. u jednoj su kući u Višegradu zatočili i potom žive zapalili 62 civila bošnjačke nacionalnosti, uključujući žene i djecu.

Neke od žrtava koje su pokušale pobjeći bile su ubijene. Samo osam ih je preživjelo, a svi ostali su stradali u živoj lomači.

Za zločine u Višegradu Milan Lukić osuđen na doživotnu robiju, Sredoje Lukić na 27 godina zatvora. Rodbina žrtava očekuje sličnu presudu i za Šušnjara.

Potraga za posmrtnim ostacima

Porodice žrtava još nisu našli posmrtne ostatke živo spaljenih civila. Bakira Hasečić očekuje da bi predstojeći proces protiv Šušnjara doveo do otkrivanja lokacije posmrtnih ostataka.

"Moguće je da njemu, kad bude isporučen Sudu BiH, kad vidi da će ga stići ruka pravde, proradi ljudskost i savjest, jer ipak je on zapalio svoje prve komšije Bošnjake iz sela Koritnik", kazala je Hasečić.

Hasečić je poručila zemljama koje su dale utočište ratnim zločincima da dobro razmisle.

"Oni su potencijalni ubice i silovatelji. Ono što su radili do 1995. u BiH spremni su danas raditi i u zemlji u kojoj borave", istakla je ona.

Veliki broj ratnih zločinaca krije se u Francuskoj i drugim zemljama širom svijeta, zaključila je predsjednica Udruženja "Žena – žrtva rata".

Izvor: Al Jazeera